Ne plačem pred svima

Učili su me

Muškarci izdrže sve

Al' noć mi zna ime napamet

I zna kad zbog tebe ne spavam, ne

Gledam te dok hladnoća iz oka sja

Sve drugo ti bitnije nego ja

Svaka tvoja riječ u grudima napravi lom do dna.

Pravim se jak kad me pitaš

zašto sam tih ovih dana.

Kako da ti priznam istinu kad si mi i lijek i rana?

Dao bih ti i ponos i snove

i zadnji komad sebe bez glasa,

al' ti u meni ne vidiš ljubav ni čovjeka,

tvoga spasa.

Šutim kao muškarac

Al' kad ostanem sam sa sobom

srce te glasno doziva i optužuje

jer voljeti te tiho

najglasnija je moja kazna

a znati da nikad nećeš biti moja

najtiša i najteža praznina

Nosio sam te

K'o lane, k'o da si od stakla sva

čuvao te od svijeta,

a od tebe nisam znao

da trebam se čuvati ja.

Dao sam ti vrijeme i snove

i ruke kad ti je trebalo tlo,

a ti si mi vraćala hladnoćom

i riječima što peku zlo.

Kad si bila slomljena, bio sam stijena,

kad si plakala, bio sam mir,

a kad sam ja tonuo pred tobom,

govorila si: »Sam si kriv«

Uvijek sam bio dežurni krivac

za tvoje oluje i strah,

kao da je moje srce rođeno da prima udar

i izdah tvog bijesa i prah.

Gledala si me bez osjećaja,

k'o da sam prolaznik, ne tvoj,

a ja sam u tebi vidio dom

i sve što sam želio zauvijek i svoj.

Dao sam ti sve što jesam i više nego

što sam smio

A ti si od moje ljubavi

napravila nešto što nisam ni bio

Sad učim da odem tiho

bez buke, bez ijedne riječi

jer nekad muškarac mora otići

da bi sebe mogao izliječiti