U tišini zidova gdje noć ne spava

ostao je krik bez imena i prava

ruke su drhtale, srce je znalo

al' svijet je šutio predugo, premalo

Imale su snove, imale su plan

al' netko im je ukrao svaki novi dan

Iza osmijeha modrice, tame

iza vrata strah, iza imena rane

Glas tišine

što odjekuje glasno

iz pepela boli ustaje prkosno, jasno.

Za sve žene koje su prošle pakao bez svjetla,

ovo je istina zapisana, sveta.

Glas tišine govori i kad nema glasa,

za svaku koja je pala jer je bila slaba.

Nisu bile slabe, bile su same,

dok je sistem šutio, a nasilje raslo u tami.

U knjizi stoje imena bez krivice,

svaka stranica suza, iskra pravde.

Nije to samo priča, to je zavjet i bol,

da se više nijedna ne svede na broj,

Krv iz sna

Nisu statistike, one su istina, femicid

Nije sudbina, nije tišina doma

To je zločin što raste kad šutnja je norma

Ovo je glas tišine što razbija mrak

Što traži pravdu, ne sutra već sad

Za sve žene koje su prošle sve i svašta

Ovo je pjesma, ovo je knjiga, ovo je borba snažna

Nek se pamti, nek se čuje, nek zaboli

Da se više nikad nasilje ne voli

Jer kad jedna progovori mijenja se svijet

A kad šutnja pukne rađa se novi zavjet

Glas tišine više nije sam

Hoda ulicama, on je naš glas

što ga čitam, što me boli, što me gleda

U slovima žive one bezimene

U tišini naučene da šute

Predugo same

Pišem knjigu za one koje nisu stigle reći dosta

Za one kojima je glas ostao zaključan iza straha i vrata

Svaka riječ je ožiljak, svaka stranica svjedok

Ovo nije priča za laku noć

Ovo je istina što traži pogled

Da se čuje glas

I kad su usta zatvorena

Da se čuje glas

I kad je šutnja naučena

U tišini rastu krikovi

U mraku broje se godine

Nisu brojevi, nisu sjene, one su žene stvarne, ranjene

Glas tišine nije slab

On čeka da ga netko napiše

Kad jednom progovori za sve, tišina više nema gdje

da se sakrije

Ova knjiga nije kraj.

Ona je početak buke.

Jer kad se čuje istina, više nijedna ne ostaje bez ruke.