Kad sunce poljubi kamen i more zaplavi dan

tad sjetim se tebe i sve ima smisao, znam

Imaš

U očima boju Jadrana

duboku, mirnu, a nemirnu kô val.

Hodaš, korak ti nosi bure,

a srce ti mekše od pijeska i žala.

Kosa ti miriše na sol i ljeto,

na smokve, vino i kasni suton.

Kad se nasmiješ, stane mi vrijeme,

u tvome smjehu ja nađem dom.

Ti si pjesma klapa u noći,

ti si zvono starog kampanela.

Kad mi šapneš ime tiho,

Izašla Dalmatinko moja

prelijepa ženo, savršena sva

Kad čujem tvoj glas

kao da se ponovno rodim ja

O

Dalmatinko moja

Sunce mi griješi kad kiša pada

U tvome zagrljaju svaki moj nemir

nestane tada

O

Na rivi dok sjedimo skupa

grad polako tone u san

Tvoja ruka

ruci

i ne treba mi cijeli svijit ni plan.

U oku ti svijetli poštenje,

u riječi ti snaga i žar.

Ti si žena što voli do kraja,

što srce daje bez računa i kvara.

Ako me život razbije jednom,

ako me bura odnese daleko,

samo mi reci: "Vrati se meni",

i preplivat ću more široko.

Jer tvoj glas mi je sidro,

zoveš imenom mojim

Opet postajem bolji, živ

Dalmatinko moja

ti si mi sudbina, ti si mi znak

Kad čujem tvoj glas, svaki moj mrak

postane zrak

Dalmatinko moja

savršena, jaka i nježna

Ako postoji raj na zemlji

onda je tamo gdje si ti

gdje me zoveš imenom svojim